Snovi, rad na snovima, pišite vaša iskustva

Fokusirajte se na svoje osjećaje u snovima i uvijek se zapitajte gdje su se oni u stvarnom životu (djetinjstvu) pojavljivali i što vam san govori o vama samima... tada će vam biti jasno zašto sanjate sve te prostore. Nema gotove mentalne formule ili odgovore, jer da je tako mi bismo bili vrlo ograničena i neinteresantna bića.

[quote="Gordan"]Fokusirajte se na svoje osjećaje u snovima i uvijek se zapitajte gdje su se oni u stvarnom životu (djetinjstvu) pojavljivali i što vam san govori o vama samima... tada će vam biti jasno zašto sanjate sve te prostore. Nema gotove mentalne formule ili odgovore, jer da je tako mi bismo bili vrlo ograničena i neinteresantna .

Bilo bi lijepo kad bi znao odgovor na sva naša pitanja

desava mi se da se kroz san sjetim detalja iz snova koje sam sanjao nekada u proslosti. sinoc je poveznica bila ista osoba i isto mjesto. inace mi se kod snova svidja taj fenomen prisjecanja. nekada me na javi nesto asocira na dio iz sna kojeg se zatim sjetim, a povremeno mi se desi i ovo da se i kroz san sjetim nekog starog sna... na kraju krajeva i u lucidnim snovima se na neki nacin radi o tome da se sjetis sebe....

Ako mapiraš snove, onda ti se dešava i tokom dana da imaš prisjećanja na snove i predjele kojih se inače uopće ne sjećaš. Nije to ništa čudno, radi se o memoriji koja nije dostupna razumu ukoliko se ne vježba. Kad ju izvježbaš, imaš osjećaj da živiš dva života koji su u stvari jedan cjeloviti itd.
Glavni zadatak svakog sanjača je produbiti tu memoriju i što više sadržaja iz tog područja osvijestiti, tj. dovesti u formu koje se lako može prisjetiti.
Zato ljudi koji ne mapiraju ili bar zapisuju snove nisu ozbiljni sanjači, niti mogu to postati, bez obzira na sve njihove lucidnosti, koje se isto jako brzo zaborave...

Dr. Moran Ceft očekuje da će uskoro moći uspoređivati ljudska sjećanja na snove s elektroničkom vizualizacijom njihove moždane aktivnosti. Do nedavno je jedini način na koji se moglo pristupiti snovima bio preko psihologa koji bi osobu ispitivao o snovima i zatim ih pokušavao tumačiti. No, razvijen je sustav koji omogućuje snimanje viših razina moždane aktivnosti.

Ne postoji jasan razlog zašto ljudi sanjaju. Jedno od pitanja na koje bi voljeli naći odgovor jest kada točno stvaramo snove, objašnjava Ceft, koji vjeruje da su određeni neuroni povezani sa specifičnim objektima ili konceptima.

Otkrio je kako se određeni neuroni "pale" kada osoba razmišlja o npr. Jamesu Bondu. Postojanje baze koja će identificirati različite neurone s određenim konceptima, objektima i ljudima omogućava "čitanje uma", smatra Cerf.

No, dr. Roderick Oner, klinički psiholog i stručnjak za snove, tvrdi kako je taj oblik vizualizacije ograničen kada su u pitanju kompleksni snovi. Kako bi se dobila detaljnija slika, volonteri bi trebali imati kirurškim putem implantirane elektrode duboko u mozak.

Istraživači su koristili podatke od pacijenata koji su već imali implantirane elektrode kako bi nadgledali i liječili ih od moždanog udara.

Dr. Cerf očekuje da će kasnijoj fazi razvoja biti moguće pratiti snove bez potrebe za kirurškom implantacijom elektroda: Samo zamislite što bismo mogli kad bismo imali pristup vizualizaciji misli. Na primjer, zamislimo niz informacija, a one se same zapišu pred našim očima.


Prenosim ovaj tekst, naročito obratite pažnju na boldirani dio, uz čuđenje. Pa kakva implantacija elektroda, zar nemamo puno jednostavniji metod pristupa vizualizaciji misli :)

Konvencionalna nauka je također u slijepom crijevu i "zadojena" racionalnalističkim pristupom tzv. scijentizmom. Sve mora biti opipljivo i sve se mora moći strpati u formulu, riječ i broj... ali u prirodi to ne ide baš tako.
Nikad oni neće prodrijeti u snove na ovakav način "elektrodama", jednako kao što u srednjem vijeku nisu mogli stvoriti TV uz pomoć kristalne kugle i "čarobnog štapića".
Svi su oni još uvijek na površini i vrte se u krug, jer nisu napravili taj korak prema sebi kao npr što je napravio Tesla, Giordano Bruno itd.

Krivi pristup. Vrijeme je da se nauka vrati čovjeku i prirodi, da prizna da čovjek nije samo mentalno biće koje računa i misli... Nauka je druga krajnost...

Bolje bi bilo da nas uče kako se rješavati potisnutih strahova i kompleksa, kako biti slobodan i neovisan, kako uživati u malim stvarima, kako voljeti i živjeti ispunjeno bez ikakvih "dodataka" i doktrina, da shvatimo da nam ne trebaju niti TV, niti mobiteli, niti hrpe drugih izuma koje upropaštavaju ljudski duh, ne zato jer ne valjaju, već zato što se krivo koriste.
Npr. TV bi trebala biti za edukaciju i prijenos informacija, a ne za sapunice, zabavu i marketing. AKo želiš stvarno komunicirati s ljudima, onda idi s njima van, druži se, a ne visi na FaceBooku, internetu ili mobitelu jer to te samo još više asocijalizira... ljudi postaju humanoidni, ne znaju više niti po šumi hodati bez laptopa (ako uopće i idu u šumu).

U zadnje vrijeme su mi snovi prilicno zivopisni, nabijeni, puni simbolizama i cudnih likova. Par primjera, nekom malom plavokosom djecaku predajem svijetlecu kuglu (nakon toga je san postao lucidan) ili sanjam staru samanku duge sijede kose i izboranog lica itd. Sinocnji san me cak malo uznemirio i probudio. Jedan prijatelj iz djetinstva i ja smo u stanu u staroj ulici gdje sam odrastao. Tu dolazi nas treci prijatelj koji sjeda pored otvorenog prozora sa namjerom da skoci. Mi smo ga na neki nacin ohrabrili u tome i on to stvarno ucini i strada. U stanu se pojavljuje gluhonijemi susjed dok svi zajedno cekamo policiju. Razdire me osjecaj krivice. Imam opravdanje da nisam kriv pred zakonom ali u sebi osjecam krivicu. Izlazim iz stana i sa drugom idem prema trgovini. Tu sretnemo dijete bez glave koje u ruci drzi kisobran sa glavom umjesto gornjeg dijela kisobrana. Kazem drugu kako nikada nisam vidio nista slicno i probudim se. Budjenje je bilo sa olaksanjem jer je osjecaj krivice stvarno bio prilicno jak. Pokusavam malo sebi tumaciti san ali je prilicno kompleksno i zamrseno, narocito kada krenem analizirati vezu izmedju osoba i desavanja, mada postoje neke poveznice, npr. to da je sestra prijatelja koji je u snu pao sa prozora u djetinstvu dozivjela takav pad.
Ono sto mi se cini je da se kod analize snova treba ostaviti logicno racionalnog razmisljanja na koje smo naviknuti . Snovi su kao random izbacivanje slika po nekom asocijativno emotivnom slijedu i desavanja, likovi i osjecaji mogu biti savrseno ispreturani. Kao da podsvijest zaljepi dominirajuci osjecaj na osobu koju iz nekog razloga vezuje uz taj osjecaj i to ne mora biti u kontekstu ni sa temom, ni vremenom ni ambijentom sna. Ili je sve to neka vrsta emotivnog curspajza ili sam ja neoprezan posmatrac. Bas nakon ovog sna sa osjecajem krivice desila mi se jos jedna zanimljivost. Rekoh sebi da bi bilo lijepo sada kad ponovo zaspem sanjati jednu osobu. Zaspao sam i sanjao ali ne tu osobu nego drugu koja se isto zove.
Sto se tice osjecaja krivice iz opisanog sna zakljucio sam da je to vjerovatno refleksija onoga sto kod sebe smatram nekorektnim odnosom prema drugim ljudima u pojedinim situacijama, pa cu na tome svakako i daje raditi...

upravo tako, snovi nisu mentalni nizovi niti racio. jezik snova su emocije koje su uzrokovane slikama, prizorima, pozornicom i svim ostalim. to sve ostalo uopće nije bitno, već osjećaj koji te slike u dinamici pokreću. snovi su precizni i nemaju viška, samo što mi nismo navikli na takav jezik. simboli u većini snova su individualni ili kolektivni (npr penjanje planinom za sve ljude manje više u odrešenim okolnostima izaziva osjećaj savladavanja prepreke ili borbe s njom... ). međutim, najjači simboli su arhetipski i oni izazivaju takav emocionalni odziv, koji se može nazvali lokalnim ili malim prosvjetljenjem... mijenjaju naše putanje u životima. s onih umišljenih i krivih, na one malo istinitije i bliže... ali treba paziti da se laki umovi ne zaigraju pa od svega ne naprave iluziju, jer onda ulaze u labirint ludila... tumače onako kako im odgovara i zapetljavaju se u vlastitim glupostima... dakle, uvijek postoje dva puta, dvije strane itd... ispravna je ona koja vodi ka rastu i slobodi, a jedino ta odgovara "putu srca" da se slikovito izrazim...

Pozdrav! Iskustva s lucidnim snovima imam od malena, iskreno se nisam nikad previse bavila tim al imam dosta zanimljiva iskustva koja koristim prvenstveno za zabavu a i shvacanje o sebi.

Sa svjesnosti sna nemam problema, gotovo uvijek znam da sanjam samo je pitanje moje maste sto bih u tom snu radila i da li mi se da kontrolirati san ili se jednostavno prepustiti.
Hodanje po vodi, letenje, telekineza, mjenjanje oblika tijela (iskustvo gdje sam se preobrazila u tigra i doslovno osjetila cijelu konstrukciju, pomicanje lopatica, kako je to imati sape, krzno i tako :) ) onda prolazenje kroz zidove, ili zatvorim oci, zamislim neki objekt koji bi htjela kraj sebe otvorim oci i tu je, igranje sa komadicima stakla i tako svasta..mogla bi nabrajati u nedogled.

Nisam nikad citala nis o lucidnim snovima tocnije krenula sam citati al nisam naisla na nista sto bi me zainteresiralo, svi su vecinom u fazi kako postici lucidan san, kako zadrzati svjesnos..iskreno nije mi se previse dalo al me je ostalo lagano zanimati.. i jedino sto imam je moje iskustvo a sto jesam shvatila je da je vrlo bitno imati veliku vjeru u sebe jer tada je sve moguce :) pr. kod stvari od kojih imam strah imam dosta manju kontrolu tako da ih za sad uglavnom izbjegavam (cime znam da ne postizem nikakav napredak po tom pitanju :)

Rad na snovima kao i rad na sebi treba koristiti u smjeru psihičke evolucije. Ono s čim se stalno radi je svijest tj. svjesnost, ostalo su samo metode.

Malo sam čitala o mapiranju snova na drugom forumu. Prije par godina, par dana za redom imala sam upečatljive, pomalo horor snove, a budila sam se u noći točno u 2 sata i 6 minuta. Jednu noć sam sanjala brda, hodala sam udolinom, a na brdima okolo su prebivali dinosauri. U mapiranju spominju dio 'koji čuvaju divovi'. Imala sam takav osjećaj. Kao da čuvaju, djelovali su gadno i zastrašujuće. Ali bili su mirni. Hodala sam kraj rijeke. Netko mi je rekao da moram u rijeku. Ušla sam, zaplivala sam. Rijeka je bila crna, a osjećaj plivanja električan, kao da je struja, možda je bio astral, doista ne znam. Neko vrijeme sam plivala i došla do šireg dijela rijeke. Ne sjećam se što je bilo dalje. Ali našla sam se u svojoj sobi. Probudila sam se i otrčala do druge sobe. Pogađate. Uopće se nisam probudila već sam i dalje spavala i sanjala. Nesvjesno. U drugoj sobi je bila moja mama, pa je to bila neka žena koja je preminula, koja mi se obratila - čula sam njezin glas, a na kraju je to bio muškarac sa crnom kosom, frizure kao kacige i izrazito plavim očima koji me počeo napadati. Probudila sam se u 2:06. U frki.  

Citiram sa DHC : Tako DH mogu ući u san nepoznatog sanjača, pratiti ga i njegovim mjehurima, te se čak i probuditi s njim u svakodnevnoj pažnji (u sferu njegovog kreveta).
Jednom prilikom, sama sam spavala, prije nego sam se potpuno razbudila, kroz poluotvorene oči sam vidjela neko biće uz mene. Imalo je molećivi pogled. Bio/la je zelenkaste boje. Nije se radilo o nikakvim opijatima.
Gordane, da li si imao takva iskustva ili si negdje pročitao nešto slično?

Doživjela sam par puta paraliza san. Doista se radi o nekom 'biću', koje se zgusne u kutu sobe i 'skoči' na žrtvu i stišće ju. Zadnji put sam zazivala u pomoć, naravno bezglasno, a onda sam biću slobodnom rukom zabila prst u oko. Ne sa tom namjerom, već mi je jednostavno to bilo jedino što mogu napraviti. Nevjerojatno, ali osjetila sam kako prst propada u područje oka. Tada me je pustilo.

Hm, čitam Gordanove postove i on tvrdi da svi demoni, bića i entiteti oko nas su zapravo odvojeni dijelovi nas samih. To bi vjeroatno bio odgovor na moje noćne doživljaje, no , moram priznati da ne mogu to samo tako prihvatiti. Moram ipak malo razmisliti o tome.  

Inače, nisam se mogla sjetiti da sam ikada iskusila letenje. Do jutros.
Prije par godina, sanjala sam da sam letjela sa nekim, možda moja druga polovica. Bili smo u svemiru i sa jednog mjesta gledali planete i sunce. Prekrasan prizor, osjećaj ushićenosti, kao da sam opet dijete. Mislim da sam sanjala letenje par dana za redom u to vrijeme.

Lucidnost i svjesno letenje ne. Ali htjela bih.

Da, postoji to iskustvo u procesu buđenja kad su likovi u snu još uvijek živi, a oči otvorene i nastoje percipirati stvarnost. Često mi se to dešavalo, imao sam čak i taktilne senzacije (npr. nakon jednog geomantijskog rada na terenu, sanjao sam u polusnu da me patuljci škakljaju po nogama... bilo je tako stvarno da sam u prvi tren doista imao osjećaj da su stvarno iza ruba kreveta). Međutim, nakon buđenja, san i slične situacije ishlape. Smatram da je to stanje određene vrste halucinacije uzrokovane svjesnim buđenjem. Bilo bi doista smješno da iza mog kreveta žive patuljci - nebi im bilo baš neko pametno stanište :). U svakom slučaju, snovi, vizije, astrali i sva ostala stanja daju samo određeni percepcijski kanal koji ima svoju komunikaciju, uglavnom energetsku. Kako je energija, bila ona psihička ili fizička, potpuno nekonceptualna stvar, ne postoji razumska "riječ", slika ili objekt koji bi ju u cjelosti opisao. Stoga snovi koriste naša sjećanja, impresije i simbole, npr. iz bajki i arhetipskih razina kako bi od svega toga napravili scenu i predstavu na njoj, kreirajući tako svojevrstan film ili nizove scena/slika, kojima je zadatak prenijeti tu "nekonceptualnu" poruku, tj. izazvati određeni osjećaj koji najbliže odgovara toj poruci. Jer osjećaju su bliži tom jeziku, nego misli. Kod uvježbanih sanjača, često su ti osjećaji u snovima nježni i suptilni kao što je intuicija, pa ne možemo govoriti o pravom, svakodnevnom osjećaju, stoga ja volim koristiti izraz "esencija sna" u kojoj se nalazi sve ono što nam san želi reći. Slike i pozornica su tu samo da nas navedu da to osjećamo. Naravno da su ti osjećaji pohranjeni u riznici vlastitih, doživljenih impresija pa su kod svakog drugačije slike/simboli koji opisuju stvari, osim onih na kolektivnoj ili arhetipskoj razini koja ovisi o kulturi naroda u kojem se nalazi sanjač... i tako, gledajući na sve te patuljke i demone, treba se kao prvo upitati, što osjećamo i što nam ta scena želi reći, a ne se opterećivati jesu li te "energije" ili "bića" stvarna ili ne. Uostalom, što je to stvarnost, kako ju definiramo? Da li su moja imaginacija i zamišljeni prijatelj stvarni? Ipak postoje u mojoj glavi... možemo li ih nazivati bićima?!? Nema smisla filozofirati po tom pitanju, niti graditi nove religije nad umišljenim pričama, jer su i ove do sada stvorile previše zbrke i gluposti.
Kad imaš neki kompleks u sebi na nesvjesnoj razini koji upravlja tvojim ponašanjem u određenim situacijama, potpuno je svejedno da li je on biće ili psihičko-energetska pojava. Rezultat je isti - žrtva si tog kompleksa i njegovih obrazaca ponašanja, sve dok ga ne osvijestiš i ne postaviš stvari točno na ono mjesto gdje te stvari pripadaju. Jedan veliki majstor i mistik je svojevremeno govorio u svojim knjigama "u ovim knjigama se pojavljuju nazivi "demoni", sile, planeti i sl. Potpuno je svejedno da li one postoje ili ne, ali izvođenjem određenih praksi stvari će ići u tom smjeru kao da doista postoje."
Svima sugeriram da ne percipiraju svijet kroz religijske mitove ili bajke Hollywoda koje gledamo na TV. Bolje neka se stvari promatraju, najjednostavnije, onakve kakve jesu i ne pridodaju im se nikakva "mistična" tumačenja, jer "mistično" je drugo značenje riječi "iluzorno".

Da li konzumiranje šećera (slatkiši općenito) odmaže lucidnosti u snu?

Drugo, ne znam nacrtati san.  Skiciram nešto ali to je tak bzvz. Opišem detaljno, puno riječi, ali crtež ništa.

Šta da radim, šta?

šećer inače nije prikladan za metabolizam i zdrav život, jer kiseli tijelo i nepotrebno ga "nabrijava". lakše je sanjati ako izbegavamo ekstreme.
što se tiče crtanja sna: problem je taj što želiš crtati san mentalno, umjesto da ga skiciraš prema osjećaju, tako da skica bude hijeroglif tvog osjećaja (esencije) sna, a ne misao kako bi slika trebala izgledati da opiše san. to je inače problem zapadne civilizacije, što svi previše misle, a osjećaj i intuiciju su potisnuli. san komunicira osjećajem i još finijim intuitivnim osjećajima, misao i mentalni pristup ga razaraju, što se odlično oslikava u lucidnosti (samo voljom ili "srcem" možeš kontrolirati san, nikako ne mentalno - misao nema snagu u tom svijetu).
dakle, crtaj kako istinski umjetnici i djeca crtaju: ne razmišljaj previše, već direktno i po osjećaju, najvažnije detalje koji prate esenciju sna, kako bi ju kasnije mogli prizvati. da bi ovo sve bolje izvodila posveti se svakodnevnoj meditaciji, jer ona je jedino oruđe za odmicanje od mentalnog orgijanja našeg uma koje nas čini svojevrsnim mentalnim robovima u zatvoru ideja, stavova, mišljenja i sl...

Hvala na odgovoru.
Razlog zašto pitam za šećer je taj jer sam u jednom snu čula da mi netko govori: Ne možeš letjeti zbog šećera. ?! Prije par dana je opet neka osoba u snu izjavila nešto vezano za šećer.

Ovo sa letenjem me podsjeća na vještice koje lete na metli. Nisam vidjela da ste se igdje na forumu dotakli te teme, ali stvarno se može povući analogija. Vještice - vješte žene/muškarci, AP, lucidni snovi, bili su više duhovni nego institucionalizirana religija. Zato su bili proganjani, zato je obrazovanje bilo zabranjeno za široki puk, a knjige su vjerojatno bile rijetke. Rezervirane samo za samostansku braću i uži krug vlastele. Opet, što misliš/te zašto je duhovnost zabranjena? Tko nam ju brani? Jel to opet taj neki program koji 'uređuje' snove, 'uređuje' i javu?

Ovo sa crtanjem je baš koma, jer sam oduvijek voljela crtati, onak stvoriš svoj mali svijet u kojem uživaš. Negdje davno sam jednostavno stala. Bojim se povući crtu, jer ću oskvrnuti papir. Tako nekako. To je ta zatomljena kreativnost. To je naše obrazovanje, predrasude, vjerovanja i stavovi. Izbrušena toliko da ne prepoznajem vlastiti nutarnji jezik. I sad kad pokušam nacrtat san , ne izgleda mi da sam pogodila srž...

Osim meditacije su dobre i vježbe disanja sa zadržavanjem daha, što se može raditi tijekom dana uz neki drugi posao. Potiče jačanje prane, ako se mogu tako izraziti. Druga vježba je sa začepljenim ušima i 'glasnim' disanjem kroz nos. Nedavno sam to pročitala i sjetila se da sam to radila ko klinka. Osluškuje se unutarnji svijet i na taj način povezuje sa jastvom. Rekla bih da su to instant vježbe, u knjizi piše da su dobre i za smirivanje uma pred meditaciju. Meni je potrebno jer često nisam dovoljno smirena da mogu meditirati.

Iako znam da je meditacija zakon, ipak nekako zaboravim to odradit... Da, mogu se izvlačit na neimanje vremena, stvar je samo organizacije na kraju krajeva. Ali kada sanjamo neki značajni san, bolje je odmeditirati na njega i pokušati u sebi pronaći odgovor i osluškivati što nam je taj san htio reći.

Dakle, ponavljam: crtati snove je izuzetno lako i prirodno, međutim odvojiti je od mentalnog (racionalnog) aparata je teško - da bi se to postiglo, zato je potrebna meditacija, a meditacija nije ništa drugo nego mentalna higijena (vidi na kraju).
Svi su ljudi umjetnici, tj. u njima živi umjetnik (isti onaj kojeg su poznavali u djetinjstvu) problem je taj što ga sputavaju racionalnošću ili nazovimo to mentalnom diktaturom. Da bi se bilo umjetnik treba se odvojiti od svog tog intelektualno-racionalističke buke uma, koja nas ustvari sputava u spontanom i prirodnom životu, tj. ubija stanje "JESAM". Isto je i sa snovima i crtanjem. Jednostavno, treba zaboraviti na ono što nazivamo "JA", treba ignorirati očekivanje i izbaciti mentalni pritisak zvan "MORAM". Ono što preostaje je IGRA, stoga se treba igrati i uživati u igri... i na taj način izvući sadržaj, tj. esenciju sna iz sebe. To je "umjetnička" vježba ili način zaobilaženja uma/razuma, jer čim se pojavi misao u akciji, ona pokreće strukturu mišljenja koja je uvjetovana i eto opet buke uma, a nije uopće potrebna da bi se skicirala jedna scena sna kojeg smo sanjali. Ljudi su se zaboravili igrati, zaboravili su što to znači osjećati se - bilo bi im pametnije da promatraju malu djecu kako to rade i uče od njih. Ista stvar i za crtanje snova: recite nekom malom djetetu da nacrta neki svoj san ili mamu i tatu na moru... neće puno razmišljati - zato jer je nesputani umjetnik.
Što se tiče šećera u snu, ne treba ga shvaćati direktno, već se pitati što nam on simbolizira, možda slatkoću površnog života koja ne neodoljiva, a odvaja nas od sebe samih... i sl. Simbole čitati uz pomoć emocija, a ne ih analitički intelektualizirati, jer se tako ne dolazi do nikakvog rezultata. Dovoljno se sjetiti vlastitih životnih impresija, npr. gjdje je šećer bio akcentiran ili jednostavno osjetiti emociju sna gdje se spominje šećer i pitati se "gdje smo to već doživjeli i kada - u kojoj životnoj situaciji".
Vještice su vezane uz žene koje su bile svoje ili su osuđivane od svih tih srednjovjekovnih idiota. Vjerojatno su imale aspektiran arhetip "Velike majke" ili se jednostavno nisu htjele prilagoditi muškom, patrijahalnom društvu, koje je ostalo isto ili slično do danas. Priče o vješticama dolaze iz matrijahata, gdje su žene bile bolje pozicionirane, ako ne i jednake s muškarcem, tj. njihova uloga je bila jednako važna kao i muška, a li potpuno drugačija, kao što su različiti i sunce i mjesec, a opet Zemlja je nezamisliva bez njih. Postojali su rituali slični današnjoj Wicci gdje su žene i muškarci učestvovali u ritualima plodnosti posvećenim prirodi. Kažu da su žene u tim noćima glatke štapove ili drške metli mazale beladonom i poslije gole jahale na takvim štapovima/metlama tokom rituala. Kako je beladona izrazito halucinogena i ulazi kroz sluznicu... te su žene doista "letjele" jašući svoje metle  :)
Kasnije je to iskorišteno u srednjem vijeku za masovne masakre, osude i etiketiranje ljudi koji nisu bili "u skladu s očekivanjima" i sve ono što nam je ta divna crkvena hijerarhija priredila da bismo i danas bili na razini duševnih/duhovnih barbara, zbog tisućljetnog, generacijskog ispiranja mozga. Nažalost, i danas su isti obrasci prisutni u nekim društvima, jedino što su promijenili svoj vanjski izgled... jer "vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!"
Nego, da zaobiđemo sve te stvari i taj polusvijet, poželjno je uvesti meditaciju, bar jednom dnevno. Evo, naišao sam na jedan prikladan "zapadnjački" opis meditacije, što to doista je:

Meditacija je stanje iz kojeg sve odlazi i u kojeg sve dolazi. To je ona unutarnja tišina iz koje osjećaš radost, sreći, mir i sl.

Znate, postoje tri tipa znanja.
Jedno je znanje koje dobijamo kroz čula. Ovih pet čula donose znanje. Gledajući stičemo znanje, slušajući stičemo znanje, dodirom, mirisom i ukusom stičemo znanje.
Dakle, kroz senzore čula stičemo znanje. To je jedan nivo znanja.

Drugi nivo je sticanje znanja korz intelekt.
Znanje koje stičemo kroz intelekt je superiornije od onog koje dobijamo kroz čula.
Vidimo kako sunce izlazi i zalazi, ali kroz intelekt mi znamo da to sunce niti izlazi niti zalazi.
Staviš olovku u vodu i čini ti se da se olovka savila. Ali intelekt ti kaže da olovka nije savijena, već je riječ o optičkoj iluziji. Dakle, intelektualno znanje je superiornije.

Onda, treći nivo je još superiorniji, to je intuitivno znanje. Neki osjećaj u stomaku ti nešto govori. Nešto dolazi iz dublje tišine, kreativnost ili neka otkrića. Sve je ovo sa nivoa svijesti, a to je treći tip znanja.

Meditacija se otvaranje vrata ka trećem nivou znanja. A meditacija također otvara i vrata ka trećem nivou radosti.

Postoje tri tipa radosti.
Kada su naša čula okupirana objektima; kada oči gledaju, uši slušaju, onda dobijamo radost gledanjem, slušanjem, diranjem i jedenjem. Dobijamu neku radost od čula, ali kapacitet uživanja kroz čula je ograničen
Vidi, prva krafna koju si pojeo je bila jako ukusna.Druga je bila ok. Treća, nju nisi baš nešto volio, a četvrta je već bila mučenje.
Zašto je to tako? Sve su napravljene u istoj pekarnici, ali uživanje je sve manje. Isto je i sa svim organima čula. Vid, dodir, ukus, miris, sluh; radost putem svih ovih čula ima svoje granice. Zar nije tako?!

Drugi tip radosti je kada radiš nešto kreativno, kada otkriješ nešto lijepo, ili pišeš pjesmu ili napraviš neko novo jelo.
Ono što nastane iz kreativnosti donosi i određenu radost sa sobom.
Kada rodiš dijete, bilo da ti je prvo ili treće, ono donosi određeno uzbuđenje; određenu radost.

Sada, treći tip radosti. Radost koja se ne umanjuje, a koja dolazi, ne putem čula ili kreativnosti, već iz nečeg dubljeg i mističnog.
Slično, mir, znanje i radost, ove tri stvari dolaze iz jednog drugog nivoa.
A to odakle dolaze, taj izvor, je meditacija.

Za meditaciju postoje tri važna pravila.
Ta tri pravila su, narednih deset minuta koje ću sjediti u meditaciji, Ne želim ništa, Ne radim ništa i Ja sam ništa.
Ako pratimo ova tri važna pravila, onda ćemo biti u stanju ući dublje u meditaciju.

Na početku, meditacija je samo relaksacija. Drugi korak, meditacija je nešto što ti daje energiju. Na trećemo koraku, meditacija budi kreativnost. Četvrti korak, meditacija donosi entuzijazam i radost. Peti korak meditacije je neopisiv, jednostavno ga ne možeš opisati. To je jedinstvo sa cijelim svemirom. To je peti korak, i nemoj se zaustavljati prije njega.

Obično ovo usporedim sa ljudima koji idu na neku od plaža u Španjolskoj ili Italiji.
Neki ljudi odu samo prošetati i sretni su sa tim. Neki odu plivati i osvježe se i sretni su sa tim. Neki idu pecati a neki idu na ronjenje vidjeti sva ta lijepa stvorenja , i oni su sretni sa tim. A onda postoje neki koji odu i izvuku bogatstvo iz oceana, oni idu dublje.
Dakle, znanje ti pruža sve ove opcije.
Nemoj se zaustaviti samo na relaksaciji, radosti, malo entuzijazma ili ispunjenja nekih želja. Znaš, tvoja sposobnost za uživanjem se povećava meditacijom, kao i tvoja sposobnost da ispuniš svoje želje. A kada ne želiš ništa za sebe, onda si u stanju ispuniti i želje drugih. To je jako jednostavno i lijepo. Zato nemoj se zaustaviti prije toga, nastavi meditirati.