Pričaš o obrascu ponašanja koji je sličan vrtlogu koji nas vrti dok god ne shvatimo što je pokretačka sila njegovog središta, a to je redovito neki vid disharmonije ili kompleksa. RIječ je o obliku jalove psihičke energje koja je nastala kao rezultat potiskivanja emocionalnog problema koji nam se desio (zapadna civilizacija je majstor potiskivanja). Svi doživljavamo ružne stvari u životu koje utječu na naš emocionalni aparat i utiskuju se u nas. Stvar je gora s tim što nas od malih nogu uče potiskivanju i "skrivanju stvari pod tepih". Uglavnom, odgoj tu ima najveću ulogu i najbeznačajniji propusti stvajaru svojevrsnu distorziju kod djeteta, pa ako ne postoji praksa s kojom se to razrješava, onda se sve to skupa nakuplja dok ne izbije kao neuroza ili teža psihička bolest. Obrasci ponašanja su poput virusa: prenose se s pokoljenje na pokoljenje, jer roditelji nesvjesno svoju "glupost" prenose putem odgoja na svoju djecu samo zato jer tokom života nisu prakticirali "mentalnu higijenu". (Pod mentalnom higijenom smatram tehnike rada na sebi, pogotovo meditaciju, rad na osjećajima i empatiji, te cjelovitosti percepcije koja uključuje odmak od mentalnog orgijanja i čvrstog prijanjanja za mentalni svijet ideja, bez obzira bila ta ideja intelektualnog, umjetničkog, društvenog ili religijskog karaktera). Mentalna higijena današnjeg "suvremenog" svijeta danas je na razini fizičke higijene srednjevjekovnog čovjeka - dakle smrad i prljavština.
Svaki kompleks, dakle, ima tijelo od emotivne energije, ali njegova srž je slika - rekli bismo arhetipska predstava (iako se ne slažem s psiholozima u potpunosti s tom tvrdnjom). Kombinacija slika-osjećaj je element unutrašnjeg jezika kojim duša komunicira s razumom. Kad je u pitanju nekakva neravnoteža, psiha će putem kompleksa poslati svoju poruku domaćinu u nadi da će ju on osvijestiti. Ako je domaćin indoktriniran nekim vidom osobne ili društvene dogme koja ga tvori nefleksibilnim prema unutrašnjim "porukama" vlastitog bića, onda manifestacija kompleksa jača do te mjere dok domaćina ne razbije o hridi sudbine... a neki se niti tada ne probude. Zato valja te stvari rješavati u samim počecima, npr u snovima, gjde promatrajući slike i osjećaje, te uspoređujući ih sa već viđenim i doživljenim iskustvom, možemo shvatiti poruku psihe i reagirati na vrijeme. Za to ne treba čak niti lucidnost, već osjetljivost i otvorenost takvim stvarima, što znači fokus pažnje.
Kompleks je vrlo jednostavno riješiti, ali ga je teško otkriti ili dosegnuti, jer uglavnom ne želimo gledati istini u oči - inače nebismo potisnuli takav sadržaj i od toga stvorili kompleks, već bi ga razriješili na vrijeme. Drugim riječima, kad osobnim uvidom u dubinu problema, pronađemo njegovo ishodište, tj. kad na neki način proživiomo svjesno opet taj trenutak, rekapitulirajući sliku i osjećaj svega toga, odna dolazimo do znanja ili gnoze o sebi i o tom kompleksu. Kad to uvidimo i osjetimo, mi smo slobodni od tog kompleksa, tj. prestaje nas mučiti budući smo ga osvijestili. Volim reći da tad imamo mogućnost izbora: da budemo glupi i ponašamo se po starom obrascu ponašanja ili da budemo mudri i promijenimo svoje ponašanje sukladno unutrašnjim uvidom u situaciju. U svakom slučaju, postajemo slobodni, jer nam se nudi mogućnost odabira. Glup čovjek nema slobodu, jer je rob nesvjesnih sadržaja, navika i ponašanja. Tako nekako ide intelektualna priča oko svega toga, ali sve to nema nikakvu pametnu svrhu, već ti može samo služiti kao motivacija da prioneš praktičnom radu, tj. meditaciji... onda ćeš istu doživljenu priču moći ispričati na sličan način i neće ti biti potrebna nikakva vjera u to budući postoji uvjerenje.
Početna stranica 
