Razvijanje fleksibilnosti

Danas sam imao lucidan san gdje sam sa neke plaze usao u more.
Inace mi se tada uvjek pojavi ono crnilo ispred ociju,ali ovaj put nije.
Nastavio sam hodati po dnu mora a poslje sam poceo plivati dok se iznad mene nije pojavio morski pas.(inace ne volim ici bas preduboko u more upravo zbog njih)Prvo mi se pojavio strah da bi me mogao pojesti,a zatim sam se podsjetio da je to samo san i da mi nemoze nista.
Otplivo sam iznad njega podrago ga i nastavio plivati.

Na razlicite sam nacine tako vjezbao fleksibilnost u lucidnom snu npr.Ako auto juri iza mene umjesto da pobjegnem i preplasim se, ja sam jednostavno ostao na cesti da vidim sta ce se desiti,ili ako likovi iz sna pucaju po meni umjesto da bjezim, ja sam samo nastavio mirno hodati.
Ima puno stvari koje se mogu vjezbati.
Poslje se te stvari mogu upotrijebiti u stvarnom zivotu; Ljutnju pretvoriti u ljubav,bijes u suosjecanje,pohlepu u velikodusnost ili se jednostavno te stvari mogu gledati takve kakve jesu.Tako nas bar uce tibetanski budisti.
Prije nekoliko dana sam se posvađao sa nekim tipom i umjesto da sam prema njemu osjecao ljutnju ili nesto slicno,nekoliko puta sam u sebi ponovio META meditaciju suosjecanja.I iz mentalne buke misli i osjecaja
se javila sreca i spokojstvo.koje nisam mogao dobiti ljutnjom nad tim covjekom.

tao je napisao/la:

Poslje se te stvari mogu upotrijebiti u stvarnom zivotu; Ljutnju pretvoriti u ljubav,bijes u suosjecanje,pohlepu u velikodusnost ili se jednostavno te stvari mogu gledati takve kakve jesu.Tako nas bar uce tibetanski budisti.
Prije nekoliko dana sam se posvađao sa nekim tipom i umjesto da sam prema njemu osjecao ljutnju ili nesto slicno,nekoliko puta sam u sebi ponovio META meditaciju suosjecanja.I iz mentalne buke misli i osjecaja
se javila sreca i spokojstvo.koje nisam mogao dobiti ljutnjom nad tim covjekom.

Vjerovatno ovisi i o jacini i intenzitetu straha sa kojim se sukobljavamo ali mene ne uvjerava ta vrsta terapeutskog pristupa u snovima. Naravno, ovo govorim za sebe, a možda i griješim... Ja imam strah od javnog nastupa ali sumnjam da bih ga se oslobodio vježbajući pred širokim audotirijumom u lucidnim snovima. Mada bih možda trebao probati...
Što se tiče kontrole ljutnje na način koji si opisao to mi je nekako blisko. Mnoge štetne reakcije i navike se mogu iskontrolirati ukoliko u tom trenutku postoji svjesnost o tome na koji je način najkorisnije odreagirati. Nije lako ali se može (po meni i treba) djelovati na taj način i zato smatram da je održavanje svjesnosti o sebi i u svakom trenutku najvažnija stvar na putu te neke nazovimo samorealizacije. Međutim, u nekim slučajevima ni svjesnost ni volja ne pomažu, stvari su dublje, zamršenije, jače... često možda i pretpostavljamo ili znamo uzrok ali ne znamo kako riješiti blokadu. Što se mene tiče to su odgovori za kojima tragam. Za sada se zadovoljavam strategijom da mijenjam ono što mogu mijenjati kod sebe, a što smatram štetnim za sebe i druge... ustvari intuitivno osjećam da je to način kroz koji treba da se gradim i da to u konačnici vodi i ka razriješavanju blokada na koje za sada ne mogu utjecati svojim raspoloživim kapacitetima.

Sukobe ćeš uvijek riješiti tako da ih pronađeš u sebi i riješiš, ali ne mentalno već osvještavanjem, dopuštanjem, istinom, priznavanjem, prihvatanjem sebe i svijeta i sl.

Strah od nastupa zna biti vrlo jak, ali ga se riješiš vrlo brzo, dovoljno ti je govoriti na par konferencija, odsvirati koji koncert i sl. Na kraju taj strah postoji zato što ne vjerujemo sebi, već vjerujemo u sliku sebe i instinktivno znamo da to nismo mi i strah nas je pogreške koja je vrlo moguća kad si u tom modu rada. Lakše je prihvatiti se takav kakav jesi i govoriti iz sebe, ma tko te slušao i bio ispred tebe, jer to si ti na kraju... zaboraviti na formu i otvoriti se... za to je potrebna hrabrost, a ne za javni nastup. Javni nastup je glupost koja je važna samo tebi, tj tvojoj taštini tj. egu... tvoje pravo biće je dijete ili poput djeteta i ono se igra, a djeca kad se igraju ne znaju za strah. Razmisli o ovome i puno ćeš problema riješiti u životu!

Svjestan sam toga o čemu govoriš ali ne ide to baš lako. Nasuprot osvještavanju i prihvatanju s druge strane stoji skoro pa instiktivna uslovljenost, a korak ka prihvatanju nje same ne ublažava situaciju. U nekim slucajevima ego ostaje jak i neumoljiv bez obzira sto su taj mehanizam i obmana razotkriveni. Tvoja parabola sa djetetom je poučna ali dječiji svijet nije samo igra. Djeca se i plaše, a to je primjenjivo i na naše pravo biće (mada nisam najsigurniji šta pod ovim "pravo biće" podrazumijevam).
Inače slažem se sa pristupom koji savjetuješ, tako i ja gledam na stvari. U svakom slučaju učim nešto i iz tih situacija. Najvažnije možda to što se učim razumijevanju i prihvatanju drugih. Kada neko ne može da savlada zavist, ljutnju, agresivnost, bilo kakvu obijest, pretpostavim da ima blokadu da to prevaziđe, sličnu onoj kakva mene zadesi kada me posao navede da moram govoriti na nekom skupu. Svako zlo za neko dobro valjda.

Naravno da ne znaž što znači to "dijete", jer to samo možeš osjećati i osjećaš već, ali ti ne dopušta tvoja kakofonija misli, ideja, uvjetovanja i uvjerenja da poslušaš to "dijete" u sebi. Djeca su jednostavno, čista i direktna bića, njima nije problem stati pred cijeli svijet i pjevati pjesmicu... naravno ako su dovoljno mala i neiskvarena.
Ego je mentalna struktura izgrađena uglavnom od laži i strahova, čiji su temelji sazdani od kompleksa i frustracija iz ranog djetinjstva. Malo dijete ne zna što je ja, a kad te gleda,, gleda te uvijek ravno u oči obraćajući ti se direktno.
Strah od nastupa je podsvjesni strah od toga što znaš da kad govoriš, da ne govoriš iz svojeg pravog bića (djeteta), već iz svoje vizije sebe koja je lažna i to duboko u sebi znaš, a ona je krhka kao kuglica na božićnom boru: lijepa, velika i sjajna, ali lomljiva i šuplja. Zato ljudi često piju pred nastupe da na taj način onemoguće toj lažnoj strukturi da se pojavljuje, pa oslobode onu pravu i ponašaju se spopntano... ali time oslobode i svoje frustracije koje su skladištili u sebu, upravo takvim lažnim potiskivanjem prave prirode.
Kad govorim pred ljudima na predavanjima, konferencijama i slično, najgore mi je započeti, jer ne znam odakle početi, ali već nakon minutu-dvije se opustim i glas sam izlaz iz mene. Često mi ljudi dolaze i govore kako sam nešto dobro i istinito rekao u nekom trenutku, ali ja se toga ne sjećam, jer ne razmišljam o tome, već je sve stvar nadahnuća. Za to je potrebna svojevrsna vježba, upravo da bi se odbacile te lažne strukture osobe i uletjele u stanje nadahnutog djeteta koje veselo nastupa... sjetit ćeš se ovoga kad jednom postigneš to i kad se nećeš sjećati što si uopće pričao, a ljudi oko tebe će biti zabezeknuti. Jedino što ćeš osjećati bit će neka duševna ispunjenost i stanje divne slobode... da bi to mogao moraš postati istinit, kao prvo sam sa samim sobom. Zato prestani razmišljati i pripremati se, već zajaši namjeru o kojoj želiš govoriti i oslobodi se. Usta i srce će sami govoriti, sve dok vjeruješ u sebe...